Budapest Tales photo exhibition – Četvrtak

12. Februar 2019, at 15:08

BAJKE BUDIMPEŠTE

Jedan grad. Očigledni su kamenje i ljudi. Ali iza igara svjetla i sjenki postoje male priče. Slike dva fotografa zamagljuju godine i skrivaju lokacije. Fotografije Kinszki Imrea nastale početkom XX vijeka i fotografije fotografa Ottó Kaisera, nastale skoro stotinu godina kasnije, govore iste priče. Lelujanje njih dvojice povezano je sa bajkom u Budimpešti, dok se kamenje kotrlja sa istim divljenjem kao i ljubav prema ljudima.

KINSZKI IMRE (1901-1945)

Dok se stručna literatura kao i djela Brašaija (Brassaï), Kertesa (Kertész), Lasla Moholi Nađa (Mohly-Nagy László) prisjećaju života Imrea Kinszkog koji je stradao u holokaustu, samo nekolicina ljudi znalo je za njegove besprijekorne radove.

Kinszki Imre je svoj prvi foto aparat dobio od supruge u čast rođenja prvog djeteta. Mali aparat je zamijenio ozbiljnijom opremom, a sam Kinszki je dizajnirao kameru zvanu KINSECTA za specijalne krupne planove. Fotografisanje biljaka, sitnih i čak mikroskopskih bića postala su jedna od njihovih omiljenih tema.

Zanimanja Kinszkog su se okrenula prema Budimpešti. Neke od njegovih fotografija nastale su sa prozora kancelarije, vjerovatno tokom radnog vremena, ali ovaj mali iskorak opraštali su službeniku koji je bio poznat po svojoj preciznosti i po sposobnosti da se dopisuje na pet jezika. U ranim popodnevnim satima, nakon zatvaranja posljednjeg dosjea, Kinszkom je počinjala “druga smjena”: šetnja po gradu, sa kamerom u ruci, tražio je crteže, svjetla i sjenke.

Inovacija Kinszkog ne leži u izboru teme, već́ u novom obliku jezika koji je sastavio od svojih subjektivnih fotografija, ulica i životnih stilova, kako je tretirao odnose svjetlosti i sjenke, sa posebnom pažnjom na novitet tzv. “perspektiva s prozora”. Ovjekovječio je svakodnevnicu ulica, pulsiranje kamene džungle okupane kišom ili suncem i njene građane koji su obavljali svakodnevne obaveze, ili pak, zastali na tren.

Kinszki je bio pod snažnim uticajem modernih fotografskih trendova, pa ga možemo smatrati najkonzistentnijim mađarskim kreatorom nove objektivnosti. Pored gradskih fotografija “novog vala” i žanrovske fotografije, fotografisao je i prirodne fotografije kao i makro fotografiju. Njegova karijera ide od “trojstva” filozofa, biologa i fotografa u birokratske okvire, što je za njega značilo egzistencijalno pitanje. Fotografska karijera Kinszkog doživjela je veliki napredak, sve češće se pojavljuju njegovi članci u domaćim novinama, a njegove

slike su objavili i prestižni strani listovi poput National Geographic ili American Photography. Osnivajući član je grupe Modernih mađarskih fotografa.

Iza fotografija čiji je žanr uspavani grad krije se svakodnevno, sve opasnije društvo i politička kriza. Kinszki Imre je posljednji put viđen u januaru 1945. godine u radnom vodu kako stupa prema Sachsenhausenu.

OTTÓ KAISER

Ottó Kaiser je rođen u Papi (Pápa), u malom mađarskom gradu 1953. godine. Završivši studije fotografije, pokušao je “apsorbirati” trikove tajni fotografskih zanata u fotografskim radionicama starijih umjetnika. Kasnije je radio za filmsku kompaniju kako bi proučio svjesno korištenje rasvjete i igre sjena. U međuvremenu, kako bi osigurao svoje postojanje, prihvatio je rad fotografa u glavnim gradskim časopisima, gdje se bavio tiskarstvom i izdavanjem knjiga.

Proteklih decenija radio je kao fotoreporter, urednik fotografije, glavni i odgovorni urednik, kao osnivač nekoliko kulturnih i fotografskih profesionalnih časopisa. Objavio je oko 40 fotografskih albuma, tokom svojih radova izložba je posjetila više od 50 zemalja. Album pod nazivom „Ljubav, Budimpešta“ predstavio je sa velikim uspjehom 2013. godine u okviru Sedmica mađarske kulture u Italiji, koji je bio izložen u Francuskom kulturnom institutu u Firenci, a smještenom u Villa Finaly. Često radi sa piscima, pjesnicima, muzičarima sa kojima sarađuje na esejima i manjim filmovima. Ovo “prijateljstvo” različitih žanrova navelo ga je da u posljednjoj deceniji pronađe kreatore mađarskog porijekla u udaljenim krajevima svijeta kako bi napravio/izradio njihove portrete. Do sada je uspio posjetiti 250 umjetnika iz 15 zemalja. Drugi dio njegovog posla sastoji se od misije očuvanja putem fotografija, time da ovjekovječuje mađarsku kulturnu baštinu Karpatskog bazena kroz slikanje tvrđava, palača, crkvi, malih gradskih trgova i seoskih porti.

Program možete preuzeti ovdje.